Dok filtracija uklanja mehaničke nečistoće, hemijski tretman obezbeđuje mikrobiološku ispravnost vode.
Osnovna dva parametra koja se moraju stalno kontrolisati su:
Bez pravilno projektovanog sistema filtracije, nijedan sistem dezinfekcije – čak ni najnapredniji – ne može dati stabilne rezultate.

Tretman bazenske vode može biti:
Ručno doziranje bazenske hemije direktno u vodu, prema vrednostima izmerenim ručnim testerom.
U sistem su uključene:
Ali bez sondi za merenje trenutnih vrednosti.
Korisnik ručno meri parametre, a zatim pojačava ili smanjuje jačinu doziranja na uređaju.
Sistem sam dozira, ali i dalje zavisi od redovne kontrole korisnika. Ovaj sistem je najzastupljeniji kod manuelnih elektroliza, a mnogo manje za doziranje tečne hemije.
Uređaji poseduju sonde koje mere:
Na osnovu trenutnih vrednosti sistem automatski dozira hemiju (tečni hlor i tečni pH minus) ili reguliše proizvodnju hlora kod elektrolize.
Ručni tester ostaje neprikosnoven kao kontrola rada automatike.

Najčešći i najduže korišćen sistem dezinfekcije.
Može se dodavati:
pH vrednost: 7,2 – 7,6
Slobodni hlor (privatni bazeni): 0,5 – 1,5 mg/L
Ako pH nije u optimalnom rasponu, hlor gubi efikasnost.
Hlor uništava:
Moguće nuspojave:

Sistem u kome se iz blago slane vode proizvodi slobodni hlor unutar samog sistema.
Salinitet je najčešće:
Električna struja prolazi kroz elektrolitičku ćeliju i razlaže so (NaCl), čime se proizvodi slobodni hlor.
Prednosti:
So se dodaje jednom pri punjenju bazena, a kasnije samo u odnosu na dodatu svežu vodu.
Oba sistema imaju isti cilj:
Razlika je u načinu proizvodnje hlora.
Kod klasičnog tretmana – hlor se dodaje.
Kod elektrolize – hlor se proizvodi iz soli.
Kod oba sistema:
Elektroliza pruža stabilniji rad i manje varijacije, ali zahteva kvalitetnu opremu i pravilno dimenzionisanje.

UV-C lampa se postavlja u tehničku prostoriju, na cevovod nakon filtracije.
Kroz komoru lampe prolazi filtrirana voda.
UV zračenje talasne dužine oko 254 nm deluje na DNK mikroorganizama i sprečava njihovo razmnožavanje.
UV-C ne zamenjuje hlor, već ga dopunjuje.
Kod javnih bazena se obavezno projektuje.
Kod privatnih bazena se uvek preporučuje.
Optimalni nivo hlora uz UV-C sistem može biti niži (oko 0,3–0,6 mg/L), uz zadržavanje bezbednosti.

Testirati vodu minimum na svaka 3 dana.
Mere se:
Automatika može pogrešiti, sonda može odstupati – ručna kontrola je sigurnosna provera.
Najvažniji parametri su hlor i pH.
Prevelika ponuda uređaja može stvoriti konfuziju.
Uvek birati sistem prema nameni bazena i opterećenju.
Bez pravilno dimenzionisane filtracije nijedan sistem tretmana neće dati stabilan rezultat.
Stabilna, bezbedna i prijatna voda je rezultat pravilne kombinacije: